gustirna

JA TO MOGU!

Bila jednom jedna Mala lokomotiva. Živjela je na željezničkom kolodvoru u visokim planinama. Na tom kolodvoru bilo je još mnogo lokomotiva, velikih, moćnih, u punoj snazi i kondiciji. Sve te lokomotive čekale su dan kada su stizale šarene pošiljke poklona koje je trebalo prevesti u Dolinu gdje je živjelo mnogo sirote dječice, dječice bez roditelja. Dan kada su lokomotive dovozile njihove dugo očekivane poklone, bio je njihov najsretniji dan.
U planinama napadalo je snijega, približio se Dan poklanjanja i lokomotive su se pripremale za dug i naporan put do Doline. Čistile su se, podmazivale, punile zalihe ugljena, obavljale zadnje preglede pred put.
Mala lokomotiva stajala je u svom kutu i zadivljeno gledala Velike lokomotive, nestrpljivo je očekivala svoj dan kada će ponijeti šarene kutije u Dolinu.
Svi su joj govorili da je još mala i da se treba strpiti dok još naraste.
Došao je i taj dugo očekivani dan polaska. Posebnim tračnicama stizali su vagoni nakrcani poklonima i prikapčali se za lokomotive.
Svi su se vagoni prikopčali, ali jedan je ostao bez svoje lokomotive.
Pa gdje je ta Stara lokomotiva koja je trebala preuzeti ovaj vagon? - pitali su se svi na kolodvoru
Iz tamne dubine kolodvora začulo se šmrcanje. Upalile su se svjetiljke i obasjale Staru lokomotivu koja se zažarila od vrućice i neprestano kihala u veliki bijeli rubac. Stara lokomotiva bila je bolesna.
"Žao mi je, imam temperaturu, boli me grlo i groooozno kišem po cijeli dan!"
Brzo se trebalo odlučiti tko će prevesti vagon pun darova za dječicu.
Mala lokomotiva se ušuljala i viknula:
"Ja ću! Ja ću prikačiti vagon i prevesti ga u Dolinu! Dječica moraju dobiti svoje darove!" - veselo je poskakivala Malena
"Ne možeš ti! Ti si još mala, nejaka, ti neznaš kako je težak put do Doline. Treba priječi sedam planina, a jedna je posebno visoka i strma i opasna! Ne, ne, ti to nikako ne možeš." - vikale su Velike lokomotive
"Ja to mogu, vidjet ćete da mogu! Nisam više tako mala, porasla sam!" - i podigne se na svojim kotačima što je više mogla i napuše svoju karoseriju tako da izgleda veća i jača.



Velike lokomotive su se namrštile, pogledale vagon koji je čekao, nešto se tiho došaptavale i napokon obznanile:
"Dobro je Malena. Prikači ovaj vagon i kreni za nama. Nemamo više vremena za odugovlačenje, jer će darovi zakasniti i djeca će biti nesretna."
Presretna Mala lokomotiva brzo se prikačila na vagon, upalila svoju blistavu mašineriju i ponosno krenula za Velikim lokomotivama.
Željezničke tračnice vodile su preko prekrasnih livada, brežuljaka, šuma...i u početku nije bilo puno teško, ali tračnice su se počele penjati, brežuljci su narasli i postajali planine, Maloj lokomotivi bilo je sve teže.
Vukla je svoj vagon i stalno pogledavala na put ispred sebe.
"Jaoooo! Kako je to visoko, kako je to teško, naporno! Pa kako ću ja to popeti? Ovi darovi postaju sve teži i teži." - klocala je Malena i žalila što je tako navaljivala ponijeti darove za djecu u Dolini.
I dok je tako žalila samu sebe, doletjela joj ptičica i ispjevala pjesmicu o dječici koja se vesele darovima.
Malena je zamislila nasmiješena dječja lica kako otvaraju svoje šarene kutije i vesele se poklonima u njima. Nikoga nisu imali da im donese poklone, roditelja nisu imali, čekali su lokomotive iz Planine da im donesu darove. Malena se namrštila, ljutito pogledala tu planinu ispred sebe, zahuktala je para iz njenog dimnjaka, krenuli su kotači...malo po malo, korak po korak.....Malena je stalno ponavljala, hrabreći se:
"JA-TO-MO-GU...JA-TO-MO-GU...JA-TO-MO-GU...JA-TO-MO-GU.....kotačiči su se okretali u ritmu Maleninog odlučnog glasa i počelo je penjanje uz planinu.



Kad bi zastala, premorena, pa bi lagano počela kliziti natrag, Malena je još jače upirala: JA-TO-MO-GU....JA-TO-MO-GU....JA-TO-MO-GU...

I što mislite? Da li je Malena dovezla darove djeci u Dolini?
Naravno da je! Zviždeći presretno uletila je na željezničku stanicu gdje su je dočekala presretna nasmiješena dječja lica!

Upravo sam vam prepričala jedan crtić kojeg sam davnih 90-tih snimila na video kazetu i kojeg su moji dečki vrlo često i rado gledali. A i ja skupa s njima! Poanta te priče bila je najljepša i najbolja odgojna lekcija za djecu,a i za odrasle.

Ove nedjelje, stariji Mosoraši i mlađi polaznici jesenske planinarske škole na čelu sa vodičima Sonjom Nikolin, Denisom Vranješom i Antom Bigavom, krenuli su u osvajanje vrha Veliki Šibenik (1467 m.n.v.)
Polazna točka uspona bilo je Veliko brdo iznad Makarske (280 m.n.v.).
Detalje samog uspona i do vrha veliki Šibenik možete pročitatii pogledati na službenoj stranici HPD Mosor u prilogu Denisa Vranješa "Crtice sa Biokova"
Početak obeshrabrujući, prolazimo opožarenim područjem dok nas u nosu golica neugodni vonj paljevine.



Kad si na začelju još gutaš i pepeo s prašinom koju dižu gojzerice vrlih prethodnika. Polako gazimo, neki od nas na zečelju gledaju sivi kameni masiv ispred sebe, kao visoki zid , polako se obeshrabruju.
S visine gleda nas kameno oko, BiOKOvo:



Iskusni vodiči ubacuju sumnje kako bi nas mogao uhvatiti mrak ako se zadržimo na ovom tempu. Puno nas je, dosta ih zaostaje, past će mrak, a nemaju svi lampadine, ....
"Imam čeonku (čeona lampadina) i ne bojim se mraka. Ali, zar stvarno misliš da će nas uhvatit mrak prije dolaska u Bast?" - pitam u nevjerici, jer meni izgleda da imamo dosta vrimena ispred sebe. Ali,prvi put sam ovdje na ovoj dionici, nisam svjesna ni dužine, ni težine i priklonim se mišljenju iskusnijih. Ako oni tako kažu, onda valjda je.
"Hoće, hoće! Ovo je presporo. Začelje će se morat odvojit i odustat od uspona na sam vrh." - stiže direktiva od iskusnih vodiča.
A, dobro! Gledam gore poviše sebe i povjerujem. Čujem tihe izraze sumnje oko sebe: "Hoću li ja ovo moći? Naporno je?"



Naravno da ćeš moći! Idemo svojim tempom i stići ćemo. Vrh nije bitan. Idemo! Mi to možemo! Kaži sebi: JA TO MOGU!"
Mladi dečko ispred mene se okrene na taj moj uzvik i kaže:
"Predobar mi je taj crtić bio!" - i odrecitira jednu pjesmicu iz crtića Mala lokomotiva
Ajme ljudi, tila san ga izljubit i izgrlit! To je to! To je taj dječak koji je kao i moji dečki sjedio pred televizorom i gutao prizore, tekstove, pjesmice, pouku Male lokomotive, i sjetio se čim je čuo poznati uzvik...
Bravo momče! I iz kamena procvjetaše prekrasni plavi cvjetići!



Gazili smo po siparu, kamenim stazama, utabanim šumskim puteljcima, kroz vrleti moćnog Biokova, družeći se s uznemirenim pticama koje su tjerale alpiniste od svojih gnijezda u stijenama.
Test za oštrooke: Pronađite alpiniste na ovoj stijeni! Pomoć-dvojica su.



Odmarajući se na skalinama put vrha, polako nas prekriva sjena iz visina iznad nas



Poštivajuči stavove iskusnih vodiča, naša mala, ali odabrana grupica (u kojoj se našlo čak 4 blogerice, i pokoja komentatorica), na čelu sa Sonjom, utaborila se na zgodnom mjestu s pogledom na najviši biokovski vrh Sv.Jure. Kasnije smo doznali da su i osvajači vrha Veliki Šibenik uživali u baš istovjetnom pogledu. Reklo bi se da nismo bili daleko jedni od drugih



Nahranivši se sendvičima,čokoladom, mandarinama i šipkom...napojivši se zdravim napicima i pokojim gutljajem okrepljujućeg piva , opušteno smo se prepustili ugodnim razgovorima, upoznajući onaj najbogatiji dio naše Sonje, njenu divnu planinarsku dušu.



Većina ekipe je razdužila svoj boravak na vrhu Veliki Šibenik. Zaključujem da više nije bilo bojazni kako će nas uhvatit mrkli mrak prije Basta.
Svi zaključujemo da smo već previše na jednom mjestu i da bi mogli krenit put drugog vrha Motika, tamo prema zapadu.



Prolazeći pored ograđenih vrtlova gdje su nekad biokovski gorštaci sadili krompir . Kad promislite koliko su trebali hodati, penjati se iz svojih podbiokovskih sela (Bast, Gornja Brela, Makar, G.Podgora, i dr.) da bi uzeli od planine komadić zemlje i zasadili u njemu neophodnu hranu.
Odmah mi padaju napamet priče moga svekra: "E, kad smo mi po mraku i mrazu išli gori u Bijakovo kopat kumpir, spremat ga u trapove, eeeeee...a onda još gori,kod dide u tor di je drža ovce, po sir i mliko, eeeeeee"
Sad svjedočimo da još samo veprovi ruju po zapuštenim biokovskim vrtlima.



Na Motiku dolazimo prije glavnine koja je bila na Velikom Šibeniku i odlučimo preuzet vodstvo i Sonja nas vodi stazom prema najtežem dijelu silaska, stazom preko sipara (lomljeno kamenje u planini)
"Tko bi doli sad je gori, i obratno." - ili već kako glase ti poznati stihovi vladike Njegoša.







I opet...malo po malo, korak po korak, lakše dišući, ali teže se održavajući na klimavim koljenima (spasenje su planinarski štapovi), ugodno čavrljajući u ugodnom društvu, diveći se bujnoj travi,ugazim loše i.....tres! Padnem, usprkos štapovima i svoj sili dobre volje da se održim na nogama. Srećom padnem na meko, skupim se, skuliram se, otresem prašinu i ...ajmo Mare dalje, nije to ništa, mala modrica.



U Bastu....

......kamene kućice sa friško okrečenim krovom nas pozdravljaju


...sunce zapada za bajamom i Bračem, prvim


......pakujemo se sa zadnjim pogledima na planinu koju smo danas pregazili od Velikog brda iznad Makarske sve do Basta iznad Baške Vode


... I....mi se vozimo! I mi se vozimo....U...autobusu... Prometovom,...
I ....veselimo se povratku kući, TE ... stajanju na zasluženoj krigli piva koje prija kao nikada do tada!

Ž-I-V-I-L-I-!