gustirna

četvrtak, 28.02.2008.

DUĆANI NAŠI ONDAŠNJI

Svako naše malo misto imalo je svoj mali dućan. Velo misto imalo je i svoj veli dućan.

Butiga Bonačići u Krešimirovu kalu (Split). Gospodar Prošper Bonačić s klobukom u sredini, okolo je njegova družina.
Fotografiju sam posudila iz monografije "Spli'ski memento" u izboru Damira Šarca

U Splitu je prije 2.svj. rata bila otvorena butiga Bonačić, nazvana imenom vlasnika koji je držao tu butigu (trgovinu).
Nakon 2. svj. rata butiga Bonačić je nacionalizirana, oduzeta vlasniku, dobila je novo ime "Izvor" i još puno godina održala se na istom mistu u Krešimirovoj ulici. Otkad znam za sebe i otkada sam počela razumiti šta odrasli govore i o čemu govore,
ta butiga se uvik zvala "Bonačić". Nikad moja none, ili mama nisu rekle : "Idemo u Izvora!" , nego se uvik išlo u Bonačića.
Otkad imam svoja sjećanja, sjećam se da je na sred prostorije bio jedan četvrtasti stup sa ogledalima i kad bi uša u dućan, odma bi nabasa na oti stup i ogledalo. Livo su bile tezge za suhomesnato, konzerve i slične proizvode, a desno su bili začini i bomboni. Šareni bomboni u onim velikim staklenkama! Mmmmmmljac!
U mojoj familiji imali smo moju nonu koja je uvik bila puna priča i dogodovština iz svog bogatog života. Bila je glavna za priče i smijade. Kad je ona pričala priče, svi smo se smijali tako da bi nas drob zabolija od smiha. A često je pričala iste priče, no i kad bi znali da smo već čuli tu priču, opet bi nas uspila nasmijat. Tako je imala i jednu priču vezanu za butigu
Bonačić.
None je imala prijateljicu Nikolinu koju su svi zvali mala Nike, jer je bila mala rastom. Mala Nike je živila na Visu, ali bi ka i svi otočani, s vrimena na vrime dolazila u Split obavit potrebne kupovine ili poć do likara - špecijaliste. I tako je mala Nike (bila je već starija gospođa) jedanput ušla u Bonačića. Odma sa ulaza je nabasala na oni stup sa ogledalom i stala. Gleda ona isprid sebe i čudi se, a onda progovori: "Ma vidi ti!? Mala kao ja. Smišna kao ja. Boršin ka i moj. - O, ženo, ženice, ma otkuda ste vi?!" - Kad je skužila da zapravo gleda samu sebe u ogledalu, najidila se, okrenula i otišla neobavljena posla. I svaki put kad bi ja otišla u Bonačića, i vidila sebe u ogledalu, sitila bi se male Nike i doša bi mi smih. Sad je to nemoguće ponovo proživit jer "Bonačića", a ni "Izvora", više nema. Otprilike početkom 90-tih godina, dućan se zatvorija jer je firma pod koju je spada "Jadrantekstil", išla u stečaj i malo - pomalo su pozatvarali sve svoje trgovine.
Dugo godina je prostor zjapija prazan, provaljivali su huligani, nakupilo se pustoga smeća i bila ti je muka proć Krešimirovon ulicon, a ne svratit u Bonačića, nego gledat pustoš i šporkarije. Prije nekoliko godina, u tom prostoru je otvoren butik o' modne marke Lee. Nikad više "Bonačića", nikad više stupa sa ogledalom, nikad više šarenih bombona u staklenkama.

butiga Bobisa iz šezdesetih godin : "Teta, molin vas 10 deki bomboni"
(iz monografije "Spli'ski memento)

U mome malome mistu, Sv. Kajo, poznati dućan je bija "Budiša". Dućan je doduše bija od trgovačkog poduzeća "Dalma", ali se poslovođa preziva Budiša i svi smo taj dućan zvali "kod Budiše". "Budiša" je bija odma blizu tvornice, tako da su radnici mogli brzo obavit kupovine priko marende. Kad san bila mala, puno san volila poć u dućan. Jedva bi doćekala da me mater pošalje u dućan nešto kupit! Koji put joj ne bi dala mira da me pošalje u dućan, iako joj ništa nije tribalo. Najlipša su mi ona najstarija sjećanja, ona dok se marmelada prodavala u velikim važima sa kojih se smiješilo Podravkino srce i slika šljiva, jabuka, bresaka. Obično je to bila Miješana marmelada, a važ bi kasnije poslužija ka lonac za cviće. Nevjerovatno, kako mi je živa ta slika u glavi. Ulazim u "Budiše", u jednoj ruci držim takujin (novčanik) u kojemu su pinezi i spisak onoga šta triban kupit. Na livu stranu su police i složena sredstva za čišćenje i higijenu. Uvik bi mi pogled pa na pakete toaletnog papira "Bristol". Tada mi je bila zagonetka ,šta znači to "Bristol"? Čula sam da ima neki hotel koji se tako zove, ali zašto se i ovaj toaletni papir tako zove, pojma nisan imala. Kasnije san skužila - BRIS=brisanje, a TOL= toalet. Uz Bristol papir, šepurio se još Plavi Radion, sapun za ručno pranje robe, Kaladonti i svašta još.
Pravo, isprid mene su bile police sa važima o marmelade, konzervama, zimnicom i sl. A livo, livo je bila manistra, kava, sirevi i salame, kruh. U dućanu su bile dvi prodavačice, Cvita i Mira. Cvita mi je uvik bila simpatičnija, uvik se smijala, nešto pričala i bila vesela. Kad bi ti Cvita odrizala fetu mortadele, počela bi tanko, a završila prst debelo. Ajme, šta nisan volila debelo odrezanu mortadelu. Spasili smo se kad su dobili mašinu za rezanje salama. Ajme gušta, sve lipo tanko! Ma, opet bi Cvita koji put zarezala debelo! A i mašina rezalica je često znala bit u kvaru. Hmhm?
Više puti bi došla doma i vidila da san nešto zaboravila, a onda opet trkom natrag do "Budiše"!
Inače, kod Budiše je bija i glavni informativni centar. Šta se događa u mistu, komu, čemu - koga - čega, di - kamo?
Sve, ma baš sve!

Baš me zanima kako ste zvali mali dućan u vašem malom - velikom mistu? Kakva su vaša sjećanja?

NAPOMENA: Maloprije san se izgrizla od muke. Taman san pisala zadnju rečenicu kad odjednom kompjuter se ugasija i počeja ristartat. Ajme! Sve će mi pobrisat! Došlo mi je da ga razbijen! Srića, nije pobrisalo! Tribalo je kliknit na Restore session i opet se sve vratilo šta san napisala! Pa mi je kamen sa srca, jer ne bi opet sve ponovo pisala. Zato sad iden brzo na OBJAVI , da se ne bi opet pogasija, a onda ko će znat oće li se opet vratit. Adios!

- 13:58 - Komentari (38) - Isprintaj - #

subota, 23.02.2008.

POTRES U SPLITU

Moj Mornar ne boji se debeloga mora, ni valova velikih kao Empire State Building, ali ima jedna prirodna pojava koje se itekako boji. POTRES!! Vjerujem da se svako živo biće najviše boji potresa. Zašto? Zato jer te strefi u momentu, i poklopi te a da i neznaš šta te poklopilo. Jednom smo doživjeli potres u Splitu, prije 17 godina. Epicentar je bio negdje u okolici Sinja i ne samo da je potres bio nešto jači, nego je i trajao par minuta. Ne sjećam se tačnih podataka, ali dobro se sjećam tog jutra. Rano ujutro, negdje oko 6 sati, počelo je trest i ljuljat. Mornar je hitro skočio vičući - "Potres! Brzo! Diži se!" - skupio je našeg prvijenca koji je tada imao par mjeseci iz krevetića i stao s njim pod dovratak od vrata spavaće sobe. (stari stan, pa su nosivi zidovi debeli). Ja sam imala neki "problemčić" zbog kojeg nisam mogla tako hitro skočiti iz kreveta, pa sam natenane dogibala do njih ispod dovratka. Dok sam ja sporovozno gibala, ne baš previše uzbuđena, on je šizija na mene jer sam spora, a
Pooootreeeeessss je!!!! Taman kad sam se stisla uz njih ispod dovratka - prestala je trešnja i ljuljanje.
Dok sam gibala prema dovratku mislila sam kako nas neće spasiti dovratak od debelih zidova ako se zgrada sruši.
Zamišljala sam kako bi to izgledalo da se cila zgrada sruši, a nas dvoje s malom bebom ostanemo visit u zraku, ispod dovratka. Došlo mi je za smijat se, ali situacija je bila više nego ozbiljna, pa sam se suzdržala i poslušno stala uz svog muža i sinčića. Kad je sve to prošlo, dobro smo se nasmijali na sve to. Iako, Mornaru ni tada baš nije bilo puno do smijanja, ali glavno da je opasnost prošla.
Nekih 12 godina nakon tog događaja, doživjeli smo jednu vrstu potresa kojeg se Mornar nije nimalo bojao. Naprotiv, sam ga je izazvao. Kako?
Taman se iskrca s broda, a naviga je tamo po Dalekom istoku, Japan-Kina-Japan. Naravno, ka i svaki pomorac, donija je neke sitnice koje je kupija tamo u Japanu. Između ostalog i dva CD-a. Vrsta muzike - japanski bubnjari.
"Šta je to? Je li dobro?" - pitam
"Sad ćeš čut!" - reče smijuljeći se i ubaci CD u Player. Usput okrene ono kolo na pojačalu za pojačanje tona ne štedeći okret, tako da san se pripremila za buku.
Početak je bija skoro nečujan, kao iz daljine čulo se nekakvo kuckanje. Nisam baš bila impresionirana.
Neš' ti!-pomislih i rekoh
"Ma, čekaj, čekaj...sad će...." - zadržava me da ne odem dalje od dometa zvučnika.

DUUUUUUUUUUUUUUUUUUUM........DUUUUUUUUUUUUUUM...............DUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUM!!!!!!!!!!

Lupilo me u prsa! Ukipila san se na mistu! Cila kuća se tresla! Dica i dida su izletili iz soba vičući :
"Šta je to bilo?! Potreeeesssss!"
Hahahahaha!!!! - smija se tvorac "kućnog potresa". - "Nije to potres! -

To je O N D E K O Z A !!!!

I tako je ZA ONDEKOZA ove godine, točnije 22.veljače 2008.god. nastupila u Splitu, u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta. Ne triban van ni govorit kakva je bila reakcija mog Mornara kad sam mu rekla da opet gostuju u Hrvatskoj, a ovaj put čak imaju i koncert u Splitu. Poludija je! - "Obavezno uzmi DVD, CD, sve šta ima!"
I tako smo moja prijateljica i ja sinoć bile gledat, slušat, a najbolje je reč - doživit ZA ONDEKOZU !!!

Pošto nisam imala najbolju poziciju za fotografiranje, a i hostesa je lipo zamolila da se ne koristi blic, odlučila sam uopće ne slikavat. Prepustila sam se cjelokupnom doživljaju vrhunskog "kumi-daiko" sastava koji se posebno ističe svojom životnom filozofijom : TRČATI, BUBNJATI I PLESATI NA ZEMLJI. Interesantan je podatak da su za vrijeme trogodišnje turneje po SAD-u (1990-1993) istrčali 14.900 km diljem Sjedinjenih država. Naime, nisu koristili prijevozna sredstva već su trčali od grada do grada gdje su nastupali. Nema smisla da prepisujem brojne podatke, pa Sve o njima možete saznati na ovim linkovima:
ZA ONDE KOZA
Dok super fotografije možete pogledati na ovim linkovima: Zagreb
i Osijek

Iako nisam fotografirala, ipak sam skenirala slike sa materijala koje sam našla uz CD-ove,tako da ovaj post neće biti slikovno osiromašen, naprotiv!

Prva slika prikazuje Princezu grupe Ondekoza - Yasuko Takakubo. Moran vam priznat da me zadivila! Prekrasna je!
Šta god da je izvodila na pozornici, izvodila je to sa stilom - vrhunska je umjetnica, a o snazi da ne govorim! Za udarac u taiko bubanj treba puno, puno snage da bi se prozvodili onakvi gromoglasni zvukovi šta te lupaju u prsi tako da ti se čini da čučiš u unutrašnjosti samog bubnja.
Osim veličanstvenih bubnjeva svih veličina i vrsta, bilo je tu još i raznih udaraljki, bambusovih frulica i flauta, a posebnu pažnju privukao mi je žićani instrument na kojem je svirala druga japanska princeza Mami Kawaguchi, a Mami je također i lijepo pjevala. Iz CD materijala saznajem da se žićani instrument zove KOTO i spada u porodicu harfi. Nije ni čudno da me zvuk Kotoa oduševio, a sigurno bi oduševio i moju malu prijateljicu blogericu koja prekrasno svira harfu.
Sliku japanske harfistice Mami možete naći na linku sa Zagrebačkim fotografijama.

Moje mjesto u kazalištu bilo je usred partera i nažalost, moram reći da sam na samom početku koncerta trebala moliti par iza mene da se stiša jer je koncert počeo, a voljela bi u miru uživati u svakom njegovom segmentu. Takvi momenti malo poremete cjelokupni doživljaj, da ne govorim o neposlušnim gostima koji su usprkos upozorenju da ugase mobitele i ne koriste blic kod fotografiranja, bljeskali i svjetlili ekrančićima bez pardona. Ipak, odlučila sam sve to zanemariti i prepustiti se zvucima veličanstvenih instrumenata koji su se prolamali i razlijevali malim baroknim kazalištem.
U naletu najžešće izvedbe na bubnjevima, zatvorila sam oči i zamišljala konje koji galopiraju. Uskoro sam se čvrsto držala za grivu jurećeg Vranca i pokušala se zadržati na njegovim leđima dok je galopirao zelenim prostranstvima.
Veličanstven osjećaj! Uz mene je galopiralo mnogobrojno krdo divljih konja, jakih, prekrasnih, slobodnih!!
Nije ni čudo da je jedan od simbola Ondekoze - Konj u galopu!
Kao djevojčica sa pletenicama, gutala sam priče o Indijancima - Winethou je bio moja prva ljubav. I kad su mi odrezali pletenice, još uvijek sam u mašti bila neustrašiva Indijanka. Ah, ta mašta! Kao odrasla - ponekad se zamislim nad tim prošlim životima i pomislim - pa možda sam stvarno nekad bila Indijanka?!? Odlutala ja daleko od teme! Povratak!

Osim savršenstva pokreta, zvuka i slike, članovi Ondekoze su nas još uspjeli nasmijati svojim duhovitim izvedbama na udaraljkama u obliku žabe,pa raznim igračkama koje sam kupovala Bojsovima u China shopovima, a koje su proizvodile smiješne zvukove. Izveli su pravi mali igrokaz na pozornici improvizirajući sa tim igračkama! Nema sumnje da su dugogodišnji koncert - majstori i da svoju publiku ni u jednom trenutku neće ostaviti ravnodušnom. Tako nisu ostavili ravnodušnom ni našu dragu blogericu - majstoricu haiku poezije.
Posebno je bio simpatičan i zadivljujući perfomans voditelja grupe Yasuka Takakube koji se vješto igrao nekom drvenom igračkom sastavljenom od kugle i drvenog tijela - izgledom, mene bar, donekle podsjeća na onaj egipatski simbol Angh, s tim što crvena kugla predstavlja crveno sunce. Predstava je počela sa vrlo malom igračkom koja je u toku izvedbe rasla i rasla dok nije naraslo veliko Crveno sunce, simbol Zemlje izlazećeg sunca!
Vjerujem da će ZA ONDEKOZA još gostovati u Hrvatskoj, negdje sam pročitala da će možda gostovati već na otvaranju Zagrebačkog velesajma, pa svima vama koji niste znali ili imali prilike doživjeti njihov koncert , preporučam da obavezno sebi priuštite OVAKAV POKLON! Možda će čak i moj Mornar ove godine ipak uspit doživit POTRES - ZA ONDEKOZU U ŽIVO!!

- 21:14 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2008.

STVARI NISU UVIJEK ONAKVE KAKVIMA SE ČINE

Da li ste nekada rekli nešto što je protumačeno upravo suprotno od onog što ste mislili?
Ponekad se trudiš objasniti što si zapravo mislio reći, objašnjavaš, ideš u detalje, zapetljavaš se sve više, ali opet ne uspjeva. S vremenom primjećuješ kako se to uglavnom ponavlja sa istim osobama.
S nekim ljudima jednostavno se ne uspijevaš uskladiti - totalno nekompatibilne jedinice. S druge strane su drugi ljudi s kojima se savršeno razumiješ. Ponekad ne trebaš ni izgovoriti misao, a ovaj već govori ono što si mislio. Dijalog teče, klizi savršeno, uživaš u svakom trenutku kojeg provodiš s takvom osobom - usklađeni ste - savršeno kompatibilni!
Šta napraviti u odnosu sa osobom s kojom osjećamo da nismo kompatibilni? Naime, ta osoba je ugodna, draga, lijepo vam je u druženju s njom, imate sasvim pozitivne osjećaje u vezi s njom. Ali, kad ste potpuno iskreni i otvoreni, počnu se javljati nesuglasice, ...spoznate da se vaše riječi pogrešno tumače, štoviše da vrijeđaju tu osobu. Počnete sebe preispitivati, mućite se, uvjereni ste da niste tako mislili i osjećali, ali napadnuti ste...želite braniti svoje mišljenje, uvjeriti tu drugu osobu da nije dobro protumačila vaše riječi. Ponekad se to uspije izgladiti, ali već slijedećom prilikom opet nešto nevalja u onome što ste rekli ili napravili. Opet ste zbunjeni?! Mislite u jednom trenutku, možda je ta osoba shvatila baš ispravno, možda se iza mojih riječi zaista skrivala neka zlobna namjera??
Pojma nemam!! Što sam starija, shvaćam da ne treba previše vremena i energije trošiti na takve trivijalne nesporazume, jer obično se i radi o nekakvim trivijalnostima, isticanju nečijeg ega, u stilu - "Otkud ti ideja da mene stavljaš u isti koš sa takvima i takvima?" - Ma, molaj me! Ima toliko važnijih stvari u životu na koje je korisnije utrošiti svoju energiju, od beskrajnih rasprava s ljudima koji te zapravo ne čuju i ne žele razumjeti. Na neki način kao da imaju paučinu pred očima.

Jednom mi je prijateljica poslala mailom jednu priču. Neznam ko je autor priče. Možda ste je već čuli, možda i niste.
Meni se jako svidjela i sada osjećam potrebu da vam je poklonim.

STVARI NISU UVIJEK ONAKVE KAKVIMA SE ČINE

Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo moćne obitelji. Obitelj je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće. Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je. Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.
Slijedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro odmoriti. Kada su se slijedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama. Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju. Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela, “Kako si mogao dozvoliti da se to desi? Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava”.

“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine” odgovori stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato. Obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.”

“Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu. Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.

DODATAK - h23.20. - ŠTO NAM GOVORE SLIKE?

1. slika - u originalu je trebala biti uspravna, ali ovako položena podsjeća na oko, pa sam je nazvala THE SPY ili ŠPIJUN. Sjećate se Doorsa i njihove pjesme "I am the spy in the house of love..."?

2. slika - Penjući se na Kozik, jedan od Mosorskih vrhova, ugledah ovaj kamen i povikoh TO JE VUK ! Meni je to bilo više nego očito, a vama?

3. slika - Da li je to svemirska raketa koja aterira na Čiovo, ili je to nebeska strelica koja pokazuje i pita : Čije ovo? A možda i nešto sasvim stoto?

- 11:46 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 16.02.2008.

SLABO POTKOVANA KOBILA

Danas mi se baš ne da ništa. Ali dodijalo mi gledat više onoga Gentlemana, pa odlučih napravit nešto novo.
Idem probat složit više slikica u nizu, onako kako to radi Zvrk.
Lipo mi je sve objasnila na mailu, i ja pošla probat, ali nije mi uspilo iz prve. Upute su bile za Image shack, a to je ona Žu-Ža (žuta žaba). Pošto zadnje vrime poslujem za Twin peaksom (TinyPic), izgleda da se Žu-Ža namusila i neće da mi lipi slike.
Morat ću to bolje proučit, a sad je već kasno i ne da mi se.
Cila ova priča podsjetila me na jedan moj "u šporko" tekst na koji sam skroz zaboravila.
U svakom poslu, imamo one dobro potkovane konje, slabo potkovane i nepotkovane konje. Imamo konje i kobile, a kako san ja ženskog roda, onda ćemo govorit o kobilama. Zamislimo da je ovo blogovanje kao posao.
Dobro potkovane kobile galopiraju tom nepreglednom prerijom, zaobilaze prepreke, preskaču potoke, provalije, igraju se,
rzaju, uživaju samo tako!
Slabo potkovane imaju neko šepavo znanje, pa lagano kaskaju prerijom. Kad naiđu na potok, oprezno ga prijeđu, ako uleti provalija - ajme majko! - Ko će ovo priskočit?! - Nema šanse! - Traži se neki drugi put do cilja, sigurniji, ali i duži.
Na tom dužem zaobilaznom putu, opet oprez - šta ako me napadne vuk, pa puma, a u mraku ima svakakvih čudesa...šišmiši, svjetleće oči, ma biži, biži, triba stalno bit na oprezu! I dobro je imat nekoga kraj sebe za pomoć.
One nepotkovane kobile, takoreći nemaju pojma o ničemu. Uopće ne jurcaju prerijom, niti kaskaju, zato jer nemaju potkove pa ih mogu zabolit noge. Takve se stalno pouzdaju u svog vodiča i nikud ne idu bez njega.

/Konji - akvarel - slikarica Lili Gluić/

Sitila san se tako mojih prvih koraka u računarstvu. Tamo, onih davnih zlatnih 80-tih, počela san radit u računovodstvu jedne državne ustanove. Još friška iz srednje škole, teoriju znan, praksu ću naučit. Oko mene brdo starijih susretljivih kolegica koje su spremne za podučavanje nove mlade kolegice. Za početak radnog dana, svako jutro su me slale po kavu u obližnji restoran. To je bilo doba nestašice kave, pa je bilo lakše poć u restoran po kavu, nego čekat red za kupit 20 deka u nekom dućanu. Kad bi svi skupa popili kavu, uvatile bi se posla. Dalo mi brdo zaostalih faktura za otipkat. Objasnilo kako,šta, kome, kuda. Uvalilo Olympiu (mehaničku) i lupaj.
Nije bilo teško za razumit i ja san to lipo sređivala bez problema,ali stalno bi pogledavala jedan stroj kraj mene.
Bila je to čudo makinja! Robotron! Šta se na njemu radi? Hoću li i ja morat na njemu radit? Vatala me prpa, jer pojma nisan imala kako se na tom čudu radi. U srednjoj ekonomskoj smo imali predmet Mehanografija, ali tamo smo samo lupali po malim Olivetticama i proizvodili metarske trake računa. Profesorica je pričala o nekim složenijim strojevima sa bušenim karticama, pa magnetnim karticama koji su služili za knjigovodstvene evidencije. O tome se samo pričalo, učila teorija, ali ih nikad u živo nismo vidili, a kamoli radili na njima.
Kako je vrime odmicalo, kolegica koja je radila na Robotronu bila je prava maherica, pa je malo-pomalo počela i mene podučavat. Za svaki slučaj, zlu ne trebalo, jer dobila san posao na određeno vrime, a možda ona ode na bolovanje pa bi je ja mogla zaminit. Uskoro san savladala sve cake i cakice i ispred mene nije bilo strašno čudovište, već umiljata maca koja je mazno prela pod mojim prstima. Sve evidencije san prošla preko njega- materijalno, financijsko, osnovna sredstva, a kad smo radili obračun plaća ,onda se radilo udarnički - kolegica i ja u dvije smjene, pa i prekovremeno kad je tribalo, lupale smo po Robotronu, punile kartice, a sa strane su izlazile bušte, sve lipo istipkano, svaki broj u svoju rubriku. Ažurno! Godinama smo Robotron i ja bili nerazdvojni,dolazile su i nove kolegice koje sam sad ja podučavala. Naš Robotron smo od milja zvali i Pletko, jer je podsjećao na pletaću mašinu.
A onda je doša napredak. Pojavila su se neka nova čudovišta - ovi više nisu papali magnetne kartice, sad se sve spremalo na diskete.
Poslalo me na tečaj - dobila san čak i diplomu od firme Birostroj koja je organizirala tečaj. Kaže:
Kandidat je sa uspehom položio-la ispit za OPERATERA
za model RGB 110
Datum, 19.12.1986.g. Lipo ima još i potpise komisije i pečat. Sve po PS-u
Ihaaa- kad je to bilo!!!
I RGB 110 je ubrzo počeo presti pod mojim rukama. Opet se ja sprijateljila i zbližila sa novim strojčekom.
Nije prošlo par godina, eto opet napretka! Opet neko novo čudovište!
Sad je već bilo lakše. Imala sam neke utakmice u nogama. Ovo je još bilo najlakše savladati, iako je imalo čak tri glave.
Monitor, Printer, Mozak - još su ga nazvali PC kompjuter IBM.
Odoše moji Robotroni i Birostroj u ropotarnicu prošlosti.
Poala, šta smo napredovali!! A ja šijem li ga šijem! Sad sam već veteranka u ovom operaterskom poslu.
Moglo bi se reći da sam bila dobro potkovana kobila za to vrime. A počela sam kao nepotkovana, pa slabo potkovana.
Eh, koja su to vrimena bila! Zeleni pašnjaci, nepregledna prerija, a ja galopiram!
I onda je kobila ugledala konja, pa su došli konjići i prerija se suzila. Zarđale su one sjajne potkove, sad kaska pomalo,
oprezno. Prerija je postala daleka, nepoznata, trebalo je ponovo istraživati, a nikako se maknuti - konjići stalno rzaju, trzaju, vuku, potežu. Pomalo je i to popustilo, pa se ova kobila opet dala u lagano istraživanje.
Tehnologija računarstva je napredovala od onog zadnjeg IBM-a. Ajmo opet malo u školu, naučimo šta je novo.
U učenju pomažu oni bolje potkovani konji iz krda, a i konjići su stasali i ritaju se po preriji.
Svašta se dosad naučilo, a ima još toliko toga za učit.
Uzdajući se u one stare utakmice, ova kobila će opet izglancati svoje potkove i opet se dati u galop po preriji!
Sredit ćemo i te slikice u nizu ka šta smo i sve ostalo! Ma nego šta!

DODATAK KAO ZADATAK - 17.02. - sati 11.10

LALALALALALA!!!!!!!! USPILO JE!!!!!!
IZGLEDA DA JE JUTRO PAMETNIJE OD NOĆI!
I KORISTILA SAM MOJ VJERNI I POUZDANI TINYPIC alias TWIN PEAKS.
ŽUTOJ ŽABI DAJEN OTKAZ!
ZAHVALJUJEM POMAGAĆIMA I SVIMA KOJI SU ME BODRILI I NAVIJALI!
SAD SAM NA KONJU!!

- 22:34 - Komentari (44) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.02.2008.

GENTLEMAN

Svitu moj dragi! Ovi video san jučer dobila priko emajla i oduševija me, naprosto me bacija s nogu!! Poslala san svima koje iman u adresaru, a onda
mi je došlo da ga pošaljen našoj Batmenici i kad san to učinila, pade mi na pamet -
A iden još samo pogledat jel imaju oti video na Youtube i oden tamo i
NAĐEN GA!!!!
Više nisan tila ni časa časiti, bilo je vrime za akciju, jer OVO TRIBAJU SVI VIDIT!!!
CURE - GLEDAJTE I UŽIVAJTE!!!
MOMCI - GLEDAJTE I UČITE SE!!!!

SVE VAS LJUBIN NA DANAŠNJI DAN!!!

P.S. - Inače, mi nije do čestitanja Valentinova, ali ovo je nadmašilo sve moje
predrasude i postrasude!!!!

- 01:22 - Komentari (37) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2008.

ZAPELA SAN

Zapela san ovod, u ovome stanu. Jednom sam rekla: "A dobro je."
I sad neman kud. Moj svekar i ja. Ja čekan smjenu (zavu) da mogu poć u spizu., a on čeka da neko dođe po nas i odvede nas doma.
Ako neko ima volje doć i izvuć me odavde prilažem plan grada, kompas i koordinate.

Osim plana grada i kompasa potrebno je još upisat točne koordinate po kojima ćete vi ,nadobudni istraživači, odrediti i izračunati azimute.
Recimo imate točku A, točku B i točku C. Povucite liniju od A na B, pa od B na C i od A na C. Te linije se križaju na jednom mjestu i tačno u toj točci, nazovimo je točka G, sam ja zapela! Ko je išta razumija neka se uvati posla nakon šta prouči ove moje koordinate.

1. koordinata -JUG

Evo ga! Vidi se moj komadić mora! Kad je lip i sunčan dan, i kad iman vrimena za puštat mozak na pašu (sve ga manje iman otkad san otvorila blog), lipo sidnem na balkon, pijuckam kavicu i gledam more. Svašta se tu događa. Svako malo prođe neki brod, trajekti, kruzeri, jedrilice, avioni, helikopteri, a jedanput sam čak ugledala i dupina! Ma, ludilo od pogleda! Pogled pun iznenađenja!

2. koordinata - JUGOZAPAD

Eee, ovde se već ima šta vidit. Svaki dan kibiciram građevinske radove na novogradnji kraj hotela. Big Kerum preuređuje i gradi nove zgrade.
Novogradnja napreduje, raste ka iz vode. Prvo je došla jedna veeelika dizalica, a nakon par tjedana došla je i druga veeeelika dizalica. Radi se non.stop. Do lita bi moglo bit gotovo i prvi gosti će blagoslovit hotel.
A starogradnja stoji sa strane, atento! Očerupalo je, odnilo sve šta valja i ne valja. Protekle godine je tu bija pravi raspašoj. Razbivalo se, bacalo doli,
letili su štramci, daske, roletne, nakupilo se brdo krame, šute....sad žalin šta nisan uslikala te prizore. Ne bi virovali koji je to lešinarski pohod bija!
Bilo pa prošlo! Sad već po godine stoji mirno, promaja caruje po nekadašnjim hodnicima, grlice i golubovi se gnijezde. Jedanput je doletija veliki sokol - prekrasan sivi soko i sta na balkon od hotela i čerupa neku jadnu ptičicu - čini mi se da je bija bili golub. Fascinira me taj prizor. Usrid grada veličanstveni sivi sokol lovi svoj plijen! Dok san ja uzela aparat on je već odletija dalje, u Marjansku šumu, ili ko zna di?

3. koordinata -ZAPAD

Štefica i Štef su mi došli po svoju jutarnju porciju zobenih pahuljica. Jutros san malo zakasnila i čujem neko guuuuuu,guuuuu,guuuuu....pogledam na balkon, a ono Štefica se namistila i čeka, zove....čim san izašla sa porcijom, doletija je i Štef. Na ovu stranu imam prekrasne vrtove susjednih kuća, pa kad se umorim od gledanja kroz šupljine hotela ili izgradnje novogradnje, ili kad mi se zavrti u glavi od dizalica koje stalno kruže onim velikim kranovima, tada okrenem pogled drito na zapad i odmaram oči na zelenim perivojima mojih susjeda. Za koji mjesec bit će i šarenog cvijeća.

4. koordinata - ISTOK

Pribacujem se na suprotnu stranu svijeta. Ovdje spojite prvu liniju ZAPAD - ISTOK. Na istoku iman drugu klimu. Tamo neman ni sunca ni miseca. U određeno doba dana doleti mi odsjaj od sunca sa nekog prozora, pa me razveseli. Zato smo tamo sve piturali u žuto i narančasto pa se pravimo kao da je osunčano. Iznenadit ćete se kakav pogled tamo imam.

Sad ćete reć : " Opet bajama. Dosta nam je više bajami."
E, ali ovo nije ona ista bajama, ovo je jedna velika stara bajama kojoj se svake godine divin i ne mogu joj se nagledat kad mi napravi modnu reviju sa svin mogućin veštama i kreacijama.
Oden u kužinicu, a tamo me u kuvetanju inspirira ovakav pogled:

Jednom sam kukala mojoj prijateljici , viškoj, kako ne mogu stić do Visa u misecu kad moja bajamica cvate. A ona pogleda oko sebe i reče: "A vidi ti ovde bajama!" Pogledam i ja. Bajama ko u priči, na sve strane. Nije da ih nisam i prije primjećivala, ali nisam o tome tako razmišljala, ovdje su mi značile tako malo. Žalila sam za nečim dalekim, a tu je kraj mene baš ono što volim - pregršt bajaminog cvata. Izbrojila sam čak 7 stabala samo na istoku i sjeveru.

4. koordinata - SJEVER

Opet i opet bajame! Ovdje bi se mogao napraviti festival bajaminog cvita, po uzoru na festival trešnjinog cvijeta u Japanu. One turiste šta ih je čiovka
nekidan slikavala, tribalo bi odvest u trogirsko i kaštelansko polje pa nek se dive našoj bajami.
Ovi moj sjever je pinku zapušten, ali ima ispod zida jedan mali vrtal od susida iz gornje kuće, pa tu mogu vidit kako napreduje bob, kumpir, zelje, a u 6. misec procvatu oni bili ljiljani sv. Antonija. Sad neman sliku od tih ljiljana, ali evo van malo biloga cvića - jedino šta mi sad cvate na balkonu. Neznan kako se zove, a moja mama ga zove "bili snig"

Lipo san vas prošetala naokolo. Ne izgleda sve ni tako loše, ovisi s koje strane gledaš.
E sad kad smo obašli sve četri strane svita i onu jednu međustranu, sad lipo povucite liniju na pravcu JUG - SJEVER. I zamrčite točku G baš na križanju ta dva pravca.
I eto me tot, na točci G , mogla bi i još nešto reč, šta počinje na G, ali neću, jer me mater pristojno odgojila. Omar bi mi petala trisku ako bi to rekla.
Palo mi je na pamet da bi mogli još prošetat i gori na taracu,odozgor je odličan pogled, ali san se već umorila i to ćemo jedan drugi put. Ajme, sad san se sitila! Samo ćemo pinku povirit. Triban pokazat nešto brodu u boci

Zasad moran razradit strategiju kako očuvati noćni mir. jer nema spavanja kad dida počne šetat na pravcu soba-zahod. Od ove upale skroz je dezorijentiran, pa ga triba navodit, jerbo bi inače izaša na ulazna vrata, a onda ko bi ga više skupija. Tako da je i po noći veselo. Šetamo se po hodniku, on isprid mene lupeta štapon i brontula kako će sve dignit u ariju, da ko ga je ovde doveja, i spominje bombe, rivolvere, a ja iza njega ko mister Bean u onoj epizodi kad je zapeja na stubištu hotela iza jedne sporovozne starice, a kad je uspija priskočit, naletija je na još jednog sporovoznog i onda je zapeja između njih dvoje. Sićate li se toga?
A ja sad nisan zapela među dvoje starčadi, nego je jedan, ali mi je oni mlađi počeja kapotavat sa upalon krajnika i sad san zapela među dvoje bolesnika. Dida i unuk. I ja.(još uvik zdrava i čitava) Svo troje Rakovi i to u tri dana zaredon. Kad je moj Mornar skužija da je i mlađi Rak i da je okružen sa tri Raka, zamalo je porebambija. Zato i biži na more. Ajmeeee, šta san se uzgovorila!! Dosta je bilo za danas!
Lipo vas pozdravljan iz ove fotelje u kojoj san zapela.

- 01:11 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

KAKO LIJEPIM OTJERATI RUŽNO ?

Težak dan, danas.
Kako težak dan pun ružnih i tužnih momenata učiniti ljepšim i lakšim?
Odvojiti malo, tek malo vremena i otići do mora, gledati u modrinu koja se prostire ispred tebe,
valove kako se utrkuju koji će prije udariti o sike.

Poslušati drage pjesme, nanizati lijepe slike u glavi, isplakati se...pustiti da isteče...
Nakon toga dođu ti dragi i bliski ljudi, pa pokušaš svu tu muku pretvoriti u smijeh, prepuštaš se tom smijehu...
neka te ponese sve do suza. Izbaciš sav taj nakupljeni pritisak kroz eksploziju smijeha...spontanog, zdravog smijeha.
I nakon toga sve nekako postaje ljepše, lakše...kao kad nakon kišne nevere osvane duga...

Kako lijepim slikama i dragom pjesmom otjerati ružno? Bar na neko vrijeme.
Evo ovako!

"Plovi, plovi barčice, domu moje majčice,
škoj daleki moj je dom, nosim ga u srcu svom..."

"Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore, sve ptičice iz goreee,
spustile se na moreee....
samo jedna ostala, samo jedna ostala,
koja nam je pjevala o nesritnoj jubavi"

"Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja
Zvonila su za živote i za zadnja putovanja
Kao neka vječna glazba, naše slave našeg jada,
zvonila su od davnina, stara zvona moga grada..."

"I ova mala kala, u suncu, cviću sva,
kontrade, skalinade, di šetat san se zna,
i ti fumari stari, iz kojih dima ni..."

"I one none bone ča volimo ih svi!"

"To nestaje sve dalje, sve to ča srce zna,
drugare tražin stare, a furešt sad san ja,
i nema moga Frane da pojdemo na mul,
kod tete Marijete da popijemo žmu!"

I bez tebe, tata, pivan tvoje pisme,
s rukom tvojom na ramenu mom.

"I ona sama da joj ne zna mama
ružice brala draganu svom..."

"Cviće moje i ja bi te brala, nemam dragog kome bi te dala
Ako bi te svome bratu dala, ja sam bratu i bez cvića draga,
Dala bi te mladome mornaru koji plovi po plavom Jadranu..."

"Pod tvojim prozorom raste ruzmarin,
kaži meni vilo što te zamami.
Zamamilo me je crno oko tvoje,
Crno oko tvoje, ti dragane moj..."

"Tulipan, jorgovan, to su cvita dva,
voljelo se dvoje mladih ko dva goluba..."

"I onda nek poteku i stoljeća i milje,
pretvorit ću se opet u bosiljak i smilje,

u čemprese i bršljan, u sokove agava,
da poljupcem je budim kad pored mene spava..."

Sad mi je puno lakše.

- 23:40 - Komentari (43) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.02.2008.

KAD NARASTEM

U vrtu mome na otoku, raste jedna mala bajama.
Kišom se zalijeva, suncem je okupana.

Svake zime, osamljena, stidljivo procvjeta.
Nasmiješi se tek pokoji cvitak mali.

Ipak, ne da se moja bajamica, pa mi svake godine šapne:
"Kad narastem bit ću ovooooolika!

I tada će se puno dičice skrivati u mojoj krošnji,
ubrati će pun naramak plodova mojih,

i donit će ih tebi, a ti ćeš draga moja
s guštom broštulat omendule u cukaru
kako je i none tvoja tebi činila."

Nasmiješim se i zagrlim lipu moju bajamicu!

- 22:50 - Komentari (39) - Isprintaj - #

utorak, 05.02.2008.

IDEMO SE MAŠKARAT U ZADNJI ČAS

Dan prije pokladnog utorka, kod mene nastupa stressssssssssss
Tada obično uleti mlađi Bojs i kaže: "Mama, sutra su maškare u školi. Moran poć nešto kupit za maškare!"
Polako se počinje dizati ona crvena masa u epruveti.....striljam očima...dođe mi da ga salamaštran!
Ma, ne bi me bilo briga, ali prije 10 dana sam ga lipo pitala šta bi on želija bit za maškare.
"Nemoj me sad ništa pitat!... Neznam sad...ima još vrimena....smislit ću nešto..."
I dođe zadnji dan, a ideja još nije sinula i sad triba poć pritraživat dućane, razgledavat ostatke ostataka i ideja će moooožda sinuti. A ne,ne,ne, dragi moj! Nigdi se ne ide dok ne smisliš ideju! Prvo ideja, pa onda idemo u potragu! Ako išta nađemo.
Znam!! Bit ću - V - KAO VENDETTA!!!! .... Garant, većina vas nema pojma ko je to. E, pa to vam je glavna faca u jednom stripu koji se tako zove, a u prijevodu znaći - O - KAO OSVETA.
I sad ti poj nađi kostim za tu facu!! Grrrrmbh!
Dobro, dobro...razradili smo strategiju...moglo bi bit nešto od toga. .I bit će. Nešto smo kupili, nešto smo imali, ostalo improvizacija i sutra ćete vidit kako je ispalo.

Sitila san se kako smo se mi nekad davno maškaravali. Kao da je bilo za kupit kostima i rekvizita za maškare?
Kako da ne!?!
Kad bi nam šunilo za poć u maškare, otvorili bi materin ili babin ormar i vadili staru robu, spavaćice, marame, merliće,stolnjake, šešire, rukavice. Sve to bi lipo nabacili na sebe, priko lica neku maramu kroz koju si moga vidit da se ne razbiješ dok hodaš, a na glavu slamnati šešir. Boršicu u ruke i kreni u pohod na selo. Od kuće do kuće...svega bi dobili..jabuka, naranči, jaja (čak!?), bonbona ,a ako bi bilo šta munite (sitniš) onda bi ga zabadali u neku jabuku, ili u boršicu pa bi svako malo šuškali...a kako se munita punila tako je i šuškanje bilo lipše za čut.
Ajme, koje su to bile kreacije! A troke Versace, Koko Chanell, ma niko nam nije bija ravan. Evo, uvjerite se i sami kako su izgledale male maškare prije 35 godin:

Ovo san sa mojin rodicama i njihovin prijateljicama u Kaštel Gomilici. Neću van reć koja san ja. Niko me nesmi pripoznat! To i je bilo najbitnije od svega - NE SMI TE NIKO PRIPOZNAT!
Jedanput me vlastita mater nije pripoznala. Otišla san kod prijateljice i tamo smo se maškarale. Opet isti sistem. Šešir, marama priko lica, spavaćica priko svega. I pokucamo na vrata od moje kuće. Čulo se iznutra - Napriiiiid! Ušle smo, mama je sidila za Singericon i nešto šila...."Ohohoho, stigle ste maškare! Ajde dođite naprid, nešto ću vam dat! "
I došle smo di kužine...ni riči progovorit, jer će me pripoznat po glasu...i kad nam je dala Spearmint žvakalice, nisan više mogla izdržat i pukla san od smija! "Ma vidi ti njih! Kako ste me privarile!" - A ko zna, more bit da me i pripoznala, ma nije tila pokazat.
U tinejđerskim godinama, mašta je pala na niske grane. Sićan se da san jedanput obukla didin mantel i šešir, i još stavila oni nos sa brkovima i očalima - i to je bila kao muška maska. Nisan uspila doć do te slike, zgrabila je prija koja je tada bila sa mnom u tu mušku kumpaniju. Ma san našla jednu lošije kvalitete, također iz tih omladinskih dana. Bilo je to vrime kad san tila poć u mornare, a prija je obukla oni didin mantel i šešir i glumila dektivu.

Ekipa na maskenbalu u Domu omladine u Solinu, prije 25 godina. Neš ti, šta smo se umaškarali!

Nakon tih dana, nastupija je period mraka po pitanju maškaravanja. Taj period mraka potrajao je sve dok nisam počela maškarat moje Bojsove. Oni su bili puni ideja koje smo podržavali i opet bi se našlo nešto u ormaru, prikrajalo, crtalo po licu, poneki rekvizit kao oružje, jer dečki su morali bit opasni i štrašni. I opet je carevala improvizacija "Uradi sam".

NAPOMENA: OBITELJSKE FOTOGRAFIJE DJECE SAM IZBRISALA ZBOG SUMNJE U ZLOUPORABU ISTIH

I tako svake godine, dan prije pokladnog utorka, u našem domu vlada stresssssss, smišljaju se ideje u zadnji čas, prekapaju se ormari, vade stare zalihe, pohode šoping centri u potrazi za nekakvim rekvizitima, pa se nešto prekraja, krpa...raste uzbuđenje...
Moram priznat, da je zadnjih par godina taj stressss sve manji. Stariji Bojs obično nešto zaglumi, u stilu: "Ahhh, to je bezveze! Oni u mojoj školi (Umjetnička) bi se svi tili obuć u stilu ludih 70-tih." - "E, pa to je baš fora! Naćemo nešto po ormarima!" - kažem oduševljeno - "Bah! E, ja baš neću kako svi oće! Ja ću bit pooooseeeebaaaan!" -
Još neznam šta je smislija, ali mi je maloprije obznanija da ga probudim oko 8 uri. Možda će smišljat sutra ujutro?
Vidi ti koja je ura?!? Triba poć na spavanje! Sutra ujutro me opet čeka stresssssssssssssssss

LAKU NOĆ I SLATKO SPAVAJTE!
I ako budete nešto ružno sanjali okrenite kušin na drugu stranu, jer na drugoj strani skrivaju se slatki snovi.

- 00:13 - Komentari (31) - Isprintaj - #

subota, 02.02.2008.

VJEKOSLAV PARAĆ /1904.-1986./ - ZAPOSTAVLJENI SLIKAR

Požurih se s ovom pričom, jer baš na današnji dan, prije 104 godine rodio se solinski slikar Vjekoslav Parać, u malom kamenom naselju Paraći - u Paraćevim dvorima, smještenom uz sam rub antičkog Amfiteatra.

/kuća u kojoj je odrastao Vjekoslav Parać/

Na pisanje posta o Vjekoslavu Paraću nagnala me spoznaja o nedostatku njegovih biografskih podataka na Internetu. Pred mjesec dana pripremala sam podatke za priču o Amfiteatru i pomislih tada kako ću spomenuti Paraće i slikara koji je otuda potekao. Očekujući pregršt podataka o njemu na Netu, iznenadih se kada nađoh tek malo, šturih podataka. Ma ništa! Spominje se osnovna škola "Vjekoslav Parać", koja je ujedno i moja bivša škola iako se u moje vrijeme drugačije zvala, a baš mi je drago da su je od 1992.g. nazvali po njemu, jer on to zaslužuje! Uporno tražim dalje i klikam na njegovo ime, te tako otkrijem na jednoj prodajnoj stranici antikviteta, sliku Vjekoslava Paraća, grafika. Oho!?
Vidi ti ovo?! Na prvi pogled pomislih kako je na slici poluotočić Vranjic gledano sa Kozjaka....ali nešto ne štima....pogledam bolje....ma kakvi Vranjic!.....Pa to je Vis!!!?
/

Moj solinski slikar slika moj Vis!? Ma šta je on radija na Visu, i kad? I tako krenem u istraživanje! Za početak, golicala me ta slika Visa. Na njoj su prikazani težaci koji se starim putem iz polja spuštaju u višku uvalu. To je put kojim su "Spuži marširali" do mog sela u polju. Toliko me to svrbilo da sam nazvala izvjesnog antikvara i da ne dužim, dotična slika je upravo u ovom trenutku naslonjena na zid meni iza leđa, a na moju desnu stranu visi još jedna njegova grafika stvorena na Visu 1964.g.- kada je zajedno s još petoricom akademskih slikara stvarao mapu "Grafika otoka Visa", u čast proslave 20.godišnjice boravka Tita na otoku. Druga grafika prikazuje Trg mornarice na predjelu Kut u gradu Visu..

Potražim u mojoj knjižnici i nađem jednu njegovu monografiju iz 1977.g. Super! Nažalost, prikazane slike su u crno bijeloj tehnici, što je velika šteta jer njegova ulja na platnu i akvareli su poznati po osebujnom koloritu. Tražit ću dalje, pa ću naći valjda i neku njegovu sliku u boji. kad nađem, objavit ću to naknadno, jer sada želim ipak dovršiti ovaj današnji obljetnički post.
U nađenoj monografiji nije bilo podatka o godini smrti, jer monografija je objavljena za njegovog života. Opet na Internet, Wikipedija-listam i nalazim sijaset poznatih slikara, čak i Djuru Tiljka jednog od umjetnika koji su stvarali grafičku mapu Visa, ali o Vjekoslavu Paraću ni rijeći. Naljutim se, ozbiljno! Jutros odem u Profilovu knjižaru i pronađem knjigu Duška Kečkemeta, povjesničara umjetnosti - "Slikari, kipari, arhitekti-likovna umjetnost u Splitu, 1945 - 1992.g.", i tu pronađem podatke koji su mi nedostajali kao i prekrasan osvrt na slikarev život i rad kojeg je napisao g.Kečkemet kao In memoriam Vjekoslavu Paraću, u godini njegove smrti, 1986. Nisam mogla ne primjetiti da se godina njegove smrti poklapa s godinom kada je srušena naša kuća u Sv.Kaju (gradila se brza auto-cesta) i kada je moja obitelj preselila u Split, iz male zelene oaze u cementnoj prašini u betonsko 11-katno škatulasto zdanje. Vratimo se biografiji Vjekoslava Paraća, jer želim da ovaj post ujedno bude i internetska informacija o tom poznatom hrvatskom slikaru. U narednom tekstu koristiću se podacima objavljenim u spomenutoj knjizi Duška Kečkemeta, kao i u monografiji "Vjekoslav Parać" gdje je osvrt o njemu napisala gđa. Nevenka Bezić Božanić. Pisat ću svojim i njihovim riječima, a na temelju njihovog teksta, s pokojim originalnim citatom.
Rođen u Solinu, u Paraćima, te odrastajući u neposrednoj blizini antičke Salone, mladi Vjekoslav razvio je izuzetan senzibilitet za lijepo, za tradiciju, za starinu, slovio je za talentiranog, kulturnog i profinjenog mladića. Ponosio se svojim porijeklom koje je sezalo u Dalmatinsku Zagoru iz koje je njegov daljnji predak harambaša Parać poveo svoju obitelj prema moru za vrijeme Kandijskih ratova, 1650.g. Prvo su se naselili na poluotočiću Vranjic, a kasnije su prešli u Solin, točnije kod Amfiteatra gdje je nastalo naselje nazvano po njima, Paraći. Negdje u solinskom polju, usamljen leži stečak - grob njegovog davnog pretka.
Završivši Akademiju lik.umjetnosti u Zagrebu, 1929.g. dobiva stipendiju i odlazi na dvogodišnje usavršavanje u Pariz, gdje se nadahnjuje suvremenim pariškim slikarstvom. Tu nastaju mnoga njegova ulja, a najpoznatija je svakako, njegova slika pariške kavane "La Coupole" koja bješe izložena na "III Salon d'art Francias Independent", 1931.g.

/"La Coupole" - ulje - Moderna galerija HAZU-Zagreb/

Slikar, ipak nije pao pod utjecaj modernih struja u slikarstvu tog doba, kao što je suvremeni kubizam, te nadrealizam. Iako uči od velikih umjetnika tog vremena, te studira povijest umjetnosti na Sorboni, ne odustaje od pravca kojeg je sam sebi zacrtao, jer on je na samim svojim počecima progovorio vlastitim jezikom.

/"Težak" - ulje /

Njegovo slikarstvo ima prepoznatljiv stil, a to je čistoća, izražajnost, sklad kompozicije, te siguran potez osnovne linije bez gomilanja suvišnih detalja. U njegovom opusu, prije Pariza, a i poslije, prevladavaju zavičajni krajolici Solina, Vranjica, Kaštela, te likovi njegovih sumještana, težaka, ribara, mljekarica, pa likove ratnih stradalnika, boraca, bjegunaca, istih onih likova težaka i ribara koji su dobili nove životne uloge. Bio je slikar malog čovjeka, svakodnevnog, nepatvorenog i cijelog svog života ostao je vjeran tom čovjeku i svom zavičaju.
Fasciniran je likovima solinskih žena, pa nastaje njegov poznati ciklus "Mljekarice"

/"Mljekarice" - ulje - Galerija umjetnina Split/

Na tim slikama prikazao je svu težinu života tih žena koje su zorom ranile na magarcima i prodavale mlijeko i povrće, ističe njihova izborana lica zakrabuljena u tamne marame.
Citiram D.Kečkemeta: "Parać se nije zadovoljavao samo time da njegove slike djeluju samo vizualno, nego je od gledaoca zahtijevao da se ukljući i u njegovu "priču", u slojevitost obrađenih tema. U tome je uspijevao katkad više, katkad manje, ali uvijek je bio on, slikar Vjekoslav Parać, Hrvat, Mediteranac, Dalmatinac, Solinjanin."
Osim što je slikao ulja na platnu, akvarele, grafike, Parać se posebno specijalizirao za freskoslikarstvo, završivši posebni studij u Rimu. Kao rezultat tog usavršavanja nastaju reprezentativne freske lokalno povijesnog sadržaja u župnoj crkvi u Klisu, u periodu od 1937-1939.g.

/1939. Vjekoslav Parać, CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE, fragment južnog zida - sken po graf. obradi ak.graf. D. Marinković/

Početkom 2.svj. rata odbija suradnju s okupatorom, te se priklanja narodnooslobodilačkom pokretu i nakon ilegale odlazi u partizane, te ga ratni vihor dovodi i na Vis, 1944.g.
Citiram gđu Nevenku Bezić Božanić: " Slikarske mogućnosti svedene su na najmanje - nešto papira, olovka, tuš, ugljen...no postoji poticaj i razumijevanje. Paraćeva moć zapažanja, vještina crteža i bilježenje događaja dolaze do punog izražaja...Gonjen vremenom i brzinom kretanja bilježio je dojmove - nastojao je na papiru zaustaviti vrijeme, povijest...ljudski lik pod teretom nasilja, boli, tuge...Parać duboko suosjeća s ljudskom patnjom i sugestivno prikazuje likove uplašene od bombardiranja, zbjegove, kolone, ranjenike."

/fragment freske "Solinska karavana uz Kozjak" - nalazi se u upravnoj zgradi Dalmacija cementa/

Svojim slikarstvom obilježio je vrijeme, ljude, mjesta, događaje u kojima je živio i sudjelovao. Kroničar svog vremena, kroničar malog čovjeka.
Kečkemet spominje kako je prerana smrt njegove mlade supruge prilično utjecala na njegov slikarski izričaj. "...oduzela mu je daljnji stvaralački polet i usmjerila ga je na retrospekciju. Otada odlazi u zavičajne i povijesne teme, često više kulturno - povijesne, nego izrazito likovne."

Nakon rata imenovan je ravnateljem Galerije umjetnina u Splitu, a 50-tih godina preseljava u Zagreb dobivši profesorsku katedru na Akademiji lik. umjetnosti. Osim rada na Akademiji, zatvarao se u svom zagrebačkom atelijeru, u svom intimnom zavičajnom solinskom okruženju, ne osvrćući se na suvremene likovne struje i promjene. U jednom peroidu tih 50-tih godina posvećuje se pomorskim motivima, te slika veliki pano sa brodovima u Pomorskom muzeju u Splitu, kao i u Pomorskoj školi u Zadru.
U svojim sjećanjima na druženje s Paraćom, Kečkemet spominje kako bi ga često znao zateći u atelijeru (i splitskom i zagrebačkom) pred štafelajom sa nedovršenom slikom. Smatrao je, Kečkemet, da su ga društvene obveze iscrpljivale, a često su bile tek izlika za njegove osobne dileme i probleme. Mučio se jer u sebi više nije nalazio onaj nekadašnji polet.

/"Jesen" - ulje na platnu - pretpostavljam da mladić u središtu predstavlja samog autora, jer uočavam slićnost s njegovim autoportretom /

Također doživljavao je mnoga razočarenja, baš u čovjeka. Bio je sredio mali solinski atelijer, u blizini očinske kuće u Paraćima. Tu je sakupljao stari namještaj i predmete od djedovine, te antičke natpise i skulpture. Često su mu provaljivali i potkradali ga. Odneseni su mu čak i kameni ulomci klasicističkih skulptura, tritona, nereida i delfina koje je uspio spasiti kad je rušena fontana na splitskoj rivi - lopovi su mislili da se radi o antičkim ulomcima.
Posljednjih godina svog života bio je potcjenjivan od strane likovnih kritičara, kao i svojih kolega slikara, jer njegovo stvaralaštvo nije pratilo suvremena likovna strujanja. Sve ga se manje pretstavljalo na reprezentativnim izložbama, tražilo ili pisalo o njemu. Unatoč dvjema manjim monografijama, ostao je zapostavljen na marginama našeg likovnog stvaralaštva.

"Ostao je do kraja vjeran svom poimanju svijeta i duboko privržen kraju iz kojega je ponikao." (Nevenka Bezić-Božanić).

"Bio je istaknuti hrvatski slikar, ali još je više bio šjor Vjeko, znanac, prijatelj, kolega i čovjek jedinstvene i osebujne kulture i osobne privlačnosti." (Duško Kečkemet)

NAKNADNI DODATAK - 03.02.2008.- /moglo bi se zvat i APDEJT kako vidim negdje, ali ovako mi je draže/

Često se dogodi da nešto obaviš, pa odeš provjerit neke podatke i tek tada naiđeš na ono što već odavno tražiš. Tako sam ja jutros pošla na Google i opet upisala Vjekoslav Parać i znate šta sam našla? Stranicu na kojoj lijepo pišu podaci o njemu, pa kliknem na još jednu gdje se spominje 100 obljetnica njegova rođenja.
Na tim stranicama koje možete i sami posjetiti, pronalazim još podataka koje nisam znala, a to da je imao i 17 godina mlađeg brata Dalibora, također priznatog slikara, a slikar je i Marino Parać, jedini sin Vjekoslavov.
Povodom 80. rođendana Vjekoslava Paraća, 1984.g. u Zagrebu mu je priređena Retrospektivna izložba, o čemu svjedoći i katalog Igora Zidića .
Ipak nije sve onako kako je izgledalo na prvi pogled, pa je dobro uključiti i drugi pogled.

- 21:21 - Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 01.02.2008.

PRIČE IZ STARINA ILI SJENOM PO KAMENU

Sjene prošlosti dolaze mi u san, golicaju, potežu me za ruku.
Ajdeeee....dođiiiii....pogledaj svoj stari dom.
Nemam starog ognjišta kojem bi se vratila, upalila vatricu i ogrijala se. Ipak to ognjište je tu negdi, unutar mene. I s vremena na vrijeme, pripalim vatricu i grijem se na njoj. U mislilma, vrte se sjećanja, slike, ljudi. Sve je tako živo kao da je jučer bilo.
Idem! Uzimam fotoaparat, palim motore i vozim cestom prema zapadu, u svoj stari kraj. Nije daleko, tu je priko puta, na ušću rijeke Jadro, pa još malo istočnije, u carstvu cementa. /vidi post "Stope u prašini"/
Ipak neću vam sada secirati povijest industrijske zone solinskog kraja. To ćemo jednom drugom prilikom. U središtu te industrije sakrio se stari antički grad - grad od kamena - SALONA Zakoračimo na antičke stepenice i povirimo u daleki tajanstveni svijet .

Srića moja za ove linkove di možete pročitat sve zanimljivosti o Saloni, jer ako bi se sad uvatila o tome pisat ne bi bili nikad gotovi. Želim vam prenijeti nešto o Saloni iz mog kuta, nekoga tko je odrastao u neposrednoj blizini tog vrijednog antičkog nalazišta. Prvi dan škole. Stara osnovna škola smještena iznad antičkog Amfiteatra. Priko odmora sjurili bi se dole u amfiteatar, na ledinu. Dečki su igrali balun, a mi curice smo istraživale, sakrivale se iza kamenih zidova.

Još i dandanas mi je žao što se sagradila nova škola i tu sam prošla samo prvo polugodište 1.razreda. Ipak, Amfiteatar se uvijek pohodio.
Priključila sam se povijesnoj grupi koju je vodio naš nastavnik Tojčić Petar i tako nas učio o Saloni na licu mjesta. Prof. Tojčić je zamišljao kako bi nas mogao obučiti za mlade turističke vodiče, vodio nas je po Saloni i pokazivao gdje se šta nalazi, osim Amfiteatra, tu je i Teatar, Forum, Porta Cesarea
, Basilica, Terme, Tusculum, Krstionica, 5 mostova, osim antičkih ostataka, tu su i starokršćanske bazilike, groblja. Maštali smo kako će u Salonu dolaziti rijeke turista koje ćemo voditi mi - mladi vodiči. Sve je ostalo u mašti.
Možete mislit, osjećali smo se kao don Frane Bulić i don Lovre Katić koji su prije stotinjak i više godina istraživali Salonu. Neobično mi je pisat naziv Salona, jer u Solinu nikad nismo govorili - idemo u Salonu, nego - idemo u Starine.
A pošto mnogi Solinjani imaju privatna zemljišta po Starinama, tu su vrtli, vinogradi, maslinici, još se zovu i Grudine. Tako kad dođete u Solin i čujete da neko govori kako je bija u Grudine, ili u Starine - to znači da je bija u Saloni.

Starine spadaju pod zaštićeni arheološki pojas i tu je zabranjena izgradnja,pa kad sa Kozjaka - sv. Jure pogledate dole na Solin, u cijelom tom urbanističkom i industrijskom neredu ugledate zelenu oazu.

Volila bi vam ispričati priče iz Starina. Njih je tako puno , a skupa sa slikama , ne stane sve u jedan post. Vjerujem da će se na moje priče nadovezat i prirodni, te odmakica. Nismo Solinjani od kolina, ali ga volimo i iako smo se udaljili, uvik mu se vraćamo.
S koje strane početi priču? Pa meni je najbliža ona zapadna strana,ili kako se nekad dijelila općina , Donja strana, a to se zvalo i Sveti Kajo (po crkvici sv. Kaje), a radi tvornice još se zvalo i Prvoborac. Ajme koja komplikacija! Više ni sama neznam di san ja u stvari živila? E, sad je to samo Sv. Kajo i gotovo. A mi se lipo vratimo u AMFITEATAR.

Gledajući danas Amfiteatar, vidim uređen krug - arena. Uredna travica, pošljunčane staze....vidi se da je održavano.
Prisjetim se naših radnih akcija. Omladina je redovito održavala radne akcije po Starinama. Skupili bi se nediljom ujutro, podililo nam motike i maškline i ajmo omladinci i omladinke! Čupaj travu, kopaj, kupi smeće, zaspi žalom. Prve žulje san dobila na tim radnim akcijama. Joj šta sam bila ponosna na njih! Još mogu vidit njihove tragove na dlanovima. Nakon par sati kopanja i čupanja, došla bi marenda - sendviči sa prst debelom mortadelom. Ajme! Ma isto je bilo slatko, slađe od najbolje spize. Pogled na učinjeno ispunio bi nas zadovoljstvom i planirali smo kako će to uvik bit tako uredno, čisto, održavano. Turisti će dolaziti i diviti se kamenim lukovima,

boksovima za gladijatore, životinje koji su se borili u areni, popet će se na tribine...
No, umisto znatiželjnih turista, najčešći posjetioci Starina su dica, dica iz susidstva. I nekad, i sad.

Jer...negdi je zapinjalo. Lako je bilo skupit omladinu, pa kopat, čupat, čistit, ali za velike projekte tribalo je puno više od entuzijazma mladih, triba je neko uložit pare da bi se to redovito održavalo. Ma oni koji su to mogli odmahivali su rukom - šta triba trošit puste novce na nekakve antičke iskopine u Solinu! Izdvajalo se samo za sporadične akcije omladine.
Razočarani, i mi smo posustajali i Starine bi ubrzo opet zarastale u travu i draču. Danas je, na svu sreću, ipak drugačije! Starine su dobile zasluženo misto, redovito se održavaju, postavljeni su panoi na kojima možete pročitat sve o određenom lokalitetu, vidit nacrt, te sliku kompjuterske animacije tog mjesta kako je izgledalo u stvarnosti. Te rekonstrukcije radio je uzvjesni W. Gerber. Čak ima za nabaviti i DVD s filmom-kompjuterska animacija života u Saloni. Opet sam ja odšetala dalje od Amfiteatra. Nemojte da vas to čudi, jer otić od Amfiteatra prema Solinu, to je bila šetnjica, čas posla, po starom rimskom putu.

Starine su uvik mamile svojom tajanstvenošću. Kružila je legenda o zlatnim kočijama cara Dioklecijana, pa se pričalo kako je postojao podzemni tunel kojim je Dioklecijan putovao iz svoje palače u Salonu, recimo kad bi se u Amfiteatru nešto odigravalo. On je bio kao šta je danas stadion, čak je i smješten malo sa strane od centra naseljenog mjesta, baš kako je i Poljudski stadion smješten malo sa strane od centra Splita. Hm? I to sa iste, zapadne strane. Ma, opet ja odlutah, vratimo se na oni tunel. Znači, ta priča je svih intrigirala i neki su smatrali da postoji ulaz negdje u Amfiteatru. Ali, gdje? Dječaci, a među njima i moj brat (naravno), znali su se upuštati u te potrage i jednom su zašli u nekakav prolaz koji je izgledao kao ulaz. Pokušali su se probit, ali na jednom mjestu je bilo zatrpano i vratili su se natrag. Možda je to baš ovaj ulaz?

U neposrednoj blizini Amfiteatra smješteni su Paraći. Malo kameno naselje, vjerovatno izniklo od kamena antičkog Amfiteatra. O tom djelu ću malo opširnije u slijedećem postu.

Južno od Amfiteatra, prema moru, naslagali su se golemi rezervoari Ine Petronafte, na zapadu pogled ti pada na ogromne silose tvornice cementa, sada je to Cemex, a u moje vrime bila je tvornica "Prvoborac", a kad se naš dida zaposlija ka meštar , tamo negdi 30-tih godina prošlog stoljeća, ta ista tvornica zvala se "Adria". I tako da nije bilo tog njegovog posla u tvornici ne bi ni ja sad pričala priče o Starinama.

Priče se nastavljaju, ali nećemo sad udrit svaki dan. Malo po malo.
Danas smo odradili prvu sjenu - Amfiteatar. A slijedeća? - Uskoro.

- 07:50 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3