EL SHATT - Pustinja života i smrti
Proteklih dana slušam najave za jednu dokumentarnu emisiju na temu o kojoj se već spremam neko vrijeme pisati. Točnije, obećala sam ovaj post kad sam pisala o izletu Mosoraša na otok Vis.
Vrijeme me pregazilo, ali nisam zaboravila da vam dugujem priču o El Shattu. Najava dokumentarne emisije "Pustinjska priča - El Shatt" koja će se prikazati večeras na HTV1 u 20.50 sati, samo me potakla da to bude baš danas.
Jutros slučajno doznajem da je današnji dan proglašen i Danom borbe protiv fašizma.
Nekako se sve poklopilo, pa krenimo u pustinju.
/izbjeglice u spl.luci neposredno pred ulazak njemačke vojske, krajem rujna 1943.-pripreme za evakuaciju civil.stanovništva na Šoltu i Brač/
Moja prva saznanja o zbjegu naših ljudi u pustinji El Shatta bila su još u ranom djetinjstvu. Posjećujući grobove na splitskom Lovrincu, u vrijeme Dana mrtvih, obavezno bi položili cvijeće na jedan mali grobić.
Pitala bi nonu: "None, ko je ovde pokopan?"
"Mala Tatijana - kćer od tete Ane, moje sestre." - odgovorila bi none
"Pa, kako je umrla tako mala?" - nikako nisan mogla shvatit da i mala dica umiru
"Umrla je od teške bolesti kad su se vratili iz Elšata."
"A šta je to Elšat?"
"Ma to ti je jedna pustinja u Afriku, di su morali otić za vrime rata.
Tamo je umrla i ostala njena seka, druga ćer od moje Ane." - rekla bi none ukratko i više nije volila pričat o tome.
Svake godine ostavljali smo buketić cvića na grobić male Tatijane.
A teta Ane i barba Jure, dočekali su duboku starost bez potomaka, samo sa sjećanjima na svoje curice. I nisu volili pričat o tome, kao ni drugi kojima su njihovi najmiliji ostali zauvijek u toj pješčanoj grobnici. Kad bi i počeli pričat, završilo bi sa suzama.
U svojim plovidbama preko Sueskog kanala, naši pomorci mogli su vidit tu pustinju, oti Elšat, kako ga je naš svit zva. "To ti je ravna ploča! Sama pustinja, ni stabla, ni travke. Samo se u daljini vidi spomenik." - priča mi je moj Mornar.
Spomenik Majke Dalmatinke (kipara Ante Kostovića), baš kao neki svjetionik, ponosno stoji na izbjegličkom groblju gdje je pokopano 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca u vremenu od 1944. do 1946.god.
Bolje da je tamo daleko, bar ga nitko neće minirat kao šta su to napravili kopiji tog istog spomenika na Drveniku Velom. Pročitajte ovi članak iz Makarske kronike - mene je sad rasplaka, baš kao i kad sam sa mojim planinarima razgledavala izložbu o El Shattu u viškom muzeju.
U "Hrvatskoj zori" - glasilu ogranka Matice Hrvatske u Visu, pred nekoliko godina objavljivana su svjedočenja Antice Roki - teta Rude, Višanke koja je kao mlada djevojka bila u El Shattu.
Prenosim dio njene priče obj. u Hrvatskoj zori
"...Napokon smo došli do jezera gdje je grad Izmailija. To je nekako polovica ili sredina kanala. Tu je vlak skrenuo preko kanala na drugu stranu prema istoku. Tamo više nije bilo zelenila nego salbun (pijesak).
Svi smo gladni, jer je malo tko jeo one sendviče, žedni. Sve gledam i mislim u sebi kad će doći zelenilo, stabla, neka šuma...Bonaca, sunce peče, gladni smo i svi šutimo. Odjedanput je vlak stao i zapovijedaju da se iskrcamo, da smo stigli. Kad smo se iskrcali, vruće, gladni, a šatore vidimo tamo daleko, kako do svetiga Jurja, i svi smo počeli plakat, svi.
Došli su kamioni. Iz daleka vidimo kako naš svit gre prema nama kad su vidili da je vlak došao. Tješili su nas: "Nemojte plakat. I mi smo plakali, ali smo se snašli.".......Bila je prava umjetnost snaći se u tom gradu od šatora..."
I naravno, svi su se snašli. Morali su, usprkos neljudskim uvjetima na koje su bili prisiljeni. Saveznici Englezi su sve lipo organizirali, a naš svit je sluša jer triba priživit, a pričaju da tamo kod kuće fašisti pale, ruše, ubijaju i možda bi svi već bili mrtvi da nisu pošli u ovi zbjeg.
/nacrtao dječak Nižetić Bruno,13 god. u El Shattu, svoje rodno misto Prije i Poslije fašista/
Na brzinu se spakovalo ono malo mizerije u drvene valiže (kofere) , kalcete (cipele) na noge i...homo ća priko kulfa (morska pučina)!
I prva štacija (postaja), idilično misto na talijanskoj obali, Santa Maria di Leuca
Kratko je trajala idila, tribalo je poć dalje priko mora, negdi daleko di zlotvori ne mogu doć i i činit in zlo.
Nisu ni svjesni bili da se neki od njih nikada neće vratit doma.
Priča nam teta Ruda, koja je u El Shattu bila zadužena u dječjoj bolnici.:
"...Imali smo fontane za pranje robe, a za piće su preporučivali što više vode, jer da je zdrava.....Pralo se svako jutro. Kad smo se već udomaćili, fontane su bile mjesto za prepričavanje pisama i vijesti iz domovine.
Dosta su loše prolazili stari ljudi jer je vrućina izazivala proljev. Isto je bilo i s djecom iznad 6 mjeseci, dok je novorođenčad bila otpornija. Ipak, dani su prolazili. Najgori doživljaj bio je s djecom koja su dobila sulustre, ospice, a engleske bolničarke su bile tvrdoglave i s velikom temperaturom bi ih okupale, pa su mnoga djeca umrla."
Usprkos teškim uvjetima, u tom gradu od šatora u Sinajskoj pustinji, tekao je život.
Prepisujem iz brošure tiskane za potrebe izložbe El Shatt, dio teksta autorice Nataše Mataušić:
"Rad i stvaralaštvo postaju osnovni pokretači svakoga pojedinca i cijele zajednice. Svatko je radio što je znao i mogao u skaladu sa svojim fizičkim i umnim sposobnostima. Organizirane su skoro sve najvažnije zanatske i uslužne djelatnosti: krojačka, postolarska, stolarska, kovačka, limarska, urarska, brijačka, radionice igračaka, pogon za proizvodnju opeke i sapuna. Najveći problem predstavljao je nedostatak sirovina za rad radionica. Jedine sirovine koje su im bile na raspolaganju bili su otpaci s ratišta, opruge od kamiona, automobilske gume, iznošene vojničke čizme i cipele, drv.sanduci, šatorska platna....Iz Sueskog kanala vađeni su komadi drva od kojih su izrađivane školske klupe, kalupi za cipele, šatorske ploče i figure, dječje igračke...Prosvjeta, izvanškolske aktivnosti, zdravstvo i higijena, pa i vjerski život bile su aktivnosti kojima je posvećivana velika pažnja......Svaki logor imao je svoju župnu crkvu smještenu u šatoru posvećenu jednom od svetaca ili patrona mjesta odakle su potjecale izbjeglice....Kulturni život, a osobito pjesma i ples olakšavao je i podizao životni i radni elan izbjeglica, te propagirao i očuvao iskonske narodne običaje i jezik kraja iz kojeg su izbjeglice došle. Radom i afirmiranjem, ne samo afirmiranih kulturnih djelatnika (književnika, slikara, umjetnika, arhitekata), već i velikog broja "običnih" ljudi s istinskim umjetničkim sposobnostima, kulturne aktivnosti afirmirale su zbjeg i izbjeglice u širim međunarodnim okvirima."
Naši ljudi nisu zaboravili ponit sa sobom u nepoznato one svoje poznate stvari ka šta su mriže, vrše, vučije...
Slikari su slikali život ljudi u izbjegličkom kampu, pa je Živko Kljaković ugljenom naslikao ovaj prizor Života u jednom šatoru"
Žene su pomagale u bolnicama, kuhale, šivale, plele, brinule se za djecu i starce.
Ručno (a kako drugačije?) su izrađivale igračke za djecu, robicu, merla (čipke)
 
Bile su organizirane škole u kojima je i staro i mlado učilo čitat, pisat, crtalo se sve ono šta je bilo u duši i mislima, željama...
 
 
Pjevački zborovi o čemu nam u Hrvatskoj zori priča i teta Ruda, Antica Roki: "Imali smo tri mješovita pjevačka zbora, pa smo često organizirali priredbe. Kamp 1 imao je mješoviti zbor Josip Hatze. U kampu 24 djelovao je zbor iz Podšpilja (Vis). Nas je vodio čeh Benkast, koji je prije u Visu vodio glazbu."
Nakon duge dvije godine u izbjegličkim kampovima na Sinajskom poluotoku, 1945 godine počinje se organizirati povratak, te je prva grupa izbjeglica otputovala u domovinu 18.srpnja 1945.g. Zadnja grupa izbjeglica stigla je u Splitsku luku 24.ožujka 1946.g. -10 mjeseci po završetku 2.svj.rata.
Njih dvije pred povratak kući
Kod kuće bilo je onih sretnih, i onih manje sretnih koje nitko nije dočekao
I zadnje što je napisala teta Ruda u svom dnevniku iz El Shatta:
"Stigla je i 1946. godina. Zbjegovi su se počeli vraćati. Najprije su otišli Grci. Jedan brod im se zapalio i mnogi ljudi su poskakali u uzburkano more pa su stradali. Oni, koji su ostali na brodu, bili su spašeni. Polako su počeli odlaziti i naši prema Dalmaciji.Bilo nas je sve manje. Konačno smo krenule i moja sestra i ja, brodom Princes Katlin. Brod nije bio velik, a i vrijeme je bilo loše. Bio je to pretposljednji brod koji je vraćao izbjeglice.
Za nama je ostao Sueski kanal, Crveno more, pustinja, a mi smo se približavali našem Jadranu....Konačno smo ugledali Palagružu i oko srca nam je postalo toplo, jer smo znali da smo stigli doma."
Na svoj otok....
...u svoje poje....pogled iz Poselja priko naših krovova na Plisko polje i Marine zemlje odakle su teta Ruda i mnogi Višani krenuli u Zbjeg
A ja....završavam s mislima na nju - stamenu Majku Dalmatinku koja još uvijek postojano odolijeva pustinjskim vitrovima, pješčanim neverama i ponosito čuva zadnje počivalište svoje dice.
I zahvalna sam što tamo daleko priko mora, u tom dalekom Egiptu, ima još dobrih ljudi koji će je okitit cvićem, a ne minama.
Nadam se da ćete na vrime upaliti televiziju i pogledati dokumentarac na HTV1 - "Pustinjska priča - El Shatt".
NAPOMENA: sve dokumentarne fotografije fotografirala sam u Zavičajnom i arheološkom muzeju otoka Visa za vrijeme trajanja izložbe o El Shattu.
Izvori povijesnih svjedočanstava: - Glasilo ogranka Matice Hrvatske Vis "Hrvatska zora" ( br. 39 -12.2004.; br.40 - 04.2005.; br.41 - 08.2005.)
- Brošura "El Shatt zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat, 1944.-1946.", nakladnik Arheološki muzej Split, tekst- Nataša Mataušić
DODATAK - 22.40h - za blogericu @romantales prilažem uvećane fotografije ručnih radova sa izložbe:
Vez "Uspomena iz El Shatta" - koliko mogu razaznati vezlo se bodom križića (taj sam voljela dok sam još vezla u djetinjstvu). I gdje li su samo nabavile ovaj raznobojni konac za vez?
I bijela pletena haljinice za koju moram spomenit da sam i ja, kao mala beba, nosila istu ovakvu, ali u plavoj boji. 
|
