Prvi piljak u šaci i sfumato efekt
PILJAK = KAMENČIĆ
SFUMATO EFEKT
U vrime kad je moja mama bila mala, igrala se jedna igra sa piljcima . Skupilo bi se društvo za igru i pronašlo po zemlji nekoliko zgodnih piljaka i bacila bi se igra. Baciš jedan u vis, pa ga uvatiš, pa baciš dva, pa uvatiš dva... i tako redom...ne znam tačno kako je to išlo, jer kad sam ja bila mala igrale su se neke druge igre, ali sam pronašla opis kako se to igralo u Posavini, pa u Ričicama kod Imotskog, a virujen da su ista pravila bila i u Kaštelima di je rasla moja mama.
Na pitonjke
Sastanu se 2-3-4 curice, svaka sebi nađe po 5 piljaka (okrugla kamenčića) veličine franje ili omanjeg okruglog bombona. Igra započinje tako, da curica stavi na zemlju jedan piljak, zatim uvis baca isto jedan piljak i dok se bačeni slobodnim padom vraća k zemlji onaj na zemlji uzme, raširi dlan i na nj dočeka onog koji pada, tako se u šaci nađu dva piljka. Ovim je jedna radnja s uspjehom završila. Sada na zemlju stavlja dva piljka, a jedan baci u vis dok ovaj pada, sa zemlje uzme oba raširi dlan i na nj dočeka onog u padu, sada na dlanu ima tri piljka. Potom stavlja na zemlju tri piljka jedan baci u vis dočeka padajućeg tako se nađu u rucu 4 piljka. Poslije uspjele vrste 3 piljka na zemlji, stavlja 4 na zemlju, te ako uspije dignuti 4 piljka sa zemlje i petog uhvatiti iz zraka igru je cura potpuno zadovoljila. Igra se gubi i djevojka prestaje dalje izvoditi čim prvi put ne pokupi ostavljene piljke na zemlji ili onog iz zraka ne uhvati na dlan. Tada iza nje nastavlja sljedeća i dalje redom ostale. Igra “na pitonjke” koliko oku odraslog izgleda primitivna, ipak ima sadržaj pozitivnog odgoja, jer ovom igrom razvija spretnost, snalažljivost, okretnost, ocjenu udaljenosti i prostoru I razvijanje vještine ruke, pa i takmičarski duh. Slaba strana ovakve zabave bila je sjedenje na goloj zemlji ili klečanje i zanemarivanje zdravstvenih i higijenskih navika.
Preneseno odavde
E sad, o kojem ja to PILJKU pričam?
Kako je počela ova nova planinarska godina, sve više se pričalo o izletima Biokovska planinarska staza -
(prepisujem iz plana izleta): "Biokovsku planinarsku stazu je 1979.g. osnovao HPD "Biokovo" iz Makarske. Značajna je po tome što uzdužno povezuje cijeli masiv Biokovo-Rilić, gotovo od Neretve do Cetine, pri tom na 110 km dugom putu spaja sve najznačajnije biokovske vrhove i najzanimljivije predjele ove dalmatinske kraljice planina."
Te izlete je osmislio naš vrli Denis da Vinci koji već odavno nije ništa napisa na svom blogu ali zato uređuje nagrađene Mosorove web stranice , pa zato ima opravdanje za blogersko izbivanje.
Ne znam zašto je Denis vjerovao da će mu biti dovoljan samo mini bus za Prvi biokovski izlet, ali vrlo brzo je postalo jasno da se grdno podračunao.
Mosoraši navalili ko da se dili čokolada gore po Biokovu,pa je uskoro sređen i veliki bus, no ni to nije bilo dovoljno da primi sve one koji su pošto-poto želili ispenjat ovu Biokovsku planinarsku stazu 1 - Baćina (KT1) - Ričevica (KT2) - Sv.Ilija (KT3) - Gradac
Tako se prošle srijede,po Društvu moglo čuti nešto u stilu legendarnog kvarteta 4M, kada je "Medo" pjevao: "Idem i jaaaaa!",
a ostatak M-ovaca mu je odgovarao: "Ne, ti ne!"
"A zašto ne?"
Nas nekolicina dobila je odgovor:
"Žao nam je, iako ste se na vrijeme prijavili, niste na vrijeme uplatili za izlet. Više nema mjesta u autobusu."
Prihvatiš svoj propust i smišljaš neko drugo rješenje. Jer, mi moooramoo poći na taj izlet! Neman pojma zašto, ali zapeli smo ko sivonje.
Tako smo smislili pribacit se našim autima do Baćine, ali jedno auto ostavit u Gracu (ne onom austrijskom, nego podbiokovskom malom mjestu- Gradac---Gradcu=Gracu), jer uspon počinje od Baćinskih jezera, a završava silaskom u Gradac.
Akcija "5 ljudi u 2 auta" , tijekom subote povećala se na broj 6, i tako smo ravnomjerno raspoređeni na 2 auta, u nedjeljno prohladno jutro krenuli u smjeru izlazećeg sunca. Bila bi to super slika, ali je aparat osta u prostranom gepeku Maćunovog karavana.
Putem smo malo pretjecali autobus pun Mosoraša, pa je bus pretjecao nas kad smo ostavljali jedno auto u Gracu, pa se opet sastali s njima na Baćinskim jezerima di su nam se još pridružili i Makarski planinari i ajme majko! Ko će sad pribrojit koliko nas je krenulo put najistočnijeg biokovskog vrha Sv.Ilija preko dijela Biokova koji se još zove i Rilić. Ipak je neko vježba brojanje do 100 i na usponu se našlo 98 planinara (od toga 1 šestipolgodišnji dječak) plus 3 pasa.
Šta da vam pričam? Najbolje da zašutim i nek slike pričaju priču.
Sa restorana-vidikovca Baćinska jezera koji ima super pogled na dio jezera, ali to tek vidiš kad odeš popravit toaletu i napudrat nos,
..opet smo se vratili stisnutoj vožnji u karavanu, jer startna točka uspona je bila nekih 5 km vožnje natrag.
I dobro, napokon smo se prestali vozat i krenuli smo se penjat na Rilić prema Sv. Iliji. Inače to je već drugi Sv.Ilija kojeg penjem. Prvi je bio na Pelješcu, a ima još jedan na Biokovu koji me tek čeka. Nikako da se rješim tog Ilije, sto mu gromova!
Kad smo skužili da nas čeka vruć uspon, krenulo je zastajkivanje i skidanje suvišnih dijelova odjeće(šta gornje, šta donje).
A samim time pao je i prvi sfumato pogled na Baćinska jezera
U programu izleta najavljeno je da nas čeka uspon i skakanje s kamena na kamen i.... nisu to bile tek puste priče
Tu i tamo zastaneš, odmoriš se, pogledaš iza sebe i eto nam sfumato pogled na Baćinska jezera br.2
A isprid nas još više sivog oštrog kamena
I kad si sve to proša - šta dvonoške, šta četveronoške - dođeš do zacrtanog cilja
i....pred tobom se prostre planina ko trpeza, ne vidiš joj kraja, stopivši se s morem i tom dimnom zavjesom sve tamo prema zapadu
A onda ostaneš bez daha pokušavajući pojest sve što si jutros utrpao u ruksak, i ne možeš disat jer te okolo nutkaju: "Ajde probaj moj suđuk, ajde uzmi jaje, sir, krušku, pivo... i čega sve nema na tom planinarskom "Stoliću, prostri se"!?
I taman bi malo zameditirao pogleda uprtog prema onom drugom Sv.Iliji na Pelješcu nasuprot nas, razmišljao kud plovi ovaj brod u sfumato efektu...
...kad li već neko tamo uzvikuje - Idemo, pakiraj se, kreni!
Doduše, već postaje prohladno, burin sa sjevera brije i tira na pokret sunčanom stranom planine.
Na jednom vrhu nasuprot vidimo crkvicu i doznajemo od Bruna iz Makarske da je to Sv.Paškal - zanimljivog li imena, vjerojatno nastalo od franc. imena Pascal (ispravak Pasquale - zahvaljujem Modesti - )
I opet kamen... vijuga šarena zmija na sivcu kamenitom
Dolazimo na ljudskom rukom zidanu stazu - kolski put, kojim su od davnina ljudi iz zaleđa dolazili preko Biokova na more, donosili svoje proizvode: sir, mliko, duvan...i minjali za one primorske: ulje, ribu, vino...i opet se vraćali u svoja sela.
Zaboravih spomenit - i stanovnici primorske strane Biokova su nekad davno odlazili u planinu obrađivat svoje male zelene dočiće u kojima se najčešće sadija kumpir, ili pak čuvat ovce po planinskim vrletima i kupit ih u torove, izmust mliko, pravit sir, ostrić runo...skupljat drva za ogrijat se zimi, naprtit brime...ostavit život...
Zastaje ti pogled na kamenitoj cik-cak zmiji
Kad pogledaš koliko je truda uloženo u izgradnju tih puteva, tuga te uhvati kad vidiš kako se ta nezamjenjiva povijesna baština urušava pod zubom vremena i čovjekova nemara.
Idemo dalje, gledaš u stine isprid sebe i odjednom: "Gdje je nestao čovjek?" - kao u nekom mađioničarskom triku vidim kako ljudi nestaju u kamenu, propadaju u provaliju?
I sama ubrzo dolazim do tog mjesta i nema nikakvog trika ni padanja u provaliju, staza skreće i spušta se nizbrdo prema borovoj šumi i Gracu
Spuštajući se sve niže, kamenita staza uranja u borovu šumu, pa izranja iz šume i spaja se sa betoniranim strmim putem koji nam do daske sređuje mišiće potkoljenice.
Ma, sve se to izdurat mora, jer dole nas čeka malo misto blizu mora
...i zaslužena nagrada za osvojeni Prvi biokovski Piljak u šaci
...i još jedan sfumato prizor na nultoj točci nadmorske visine
i... ........
nikako zaboravit na vrime uplatit akontaciju za slijedeći Biokovski Piljak!
DODATAK - 27.01.- 13.00
Danas sam pitala moju mamu kako je ona igrala na piljke kad je bila mala?
Bilo joj je drago šta je pitam i nastojala se sitit detalja te igre koja je bila puno popularna u njenom djetinjstvu ranih 40-godina prošlog stoljeća.
Kaže: Nađeš 5 piljaka, pa ih baciš na tlo tako da budu šta bliže jedan drugom. Uzmeš jednoga i baciš ga u vis i dok je on u zraku skupiš dole jedan piljak i uhvatiš toga šta leti prije nego padne na tlo.
I tako ponavaljaš bacanje tog jednog piljka, a svaki put skupiš po jedan više piljak sa tla, dok nakraju ne pokupiš sva 4 i onoga jednoga šta leti.
Nakon toga dolazi to preklapanje i savijanje prstiju u nekakvu kućicu u koju skupljaš te piljke ... e tu je već izblijedilo sjećanje, ali rekla je da će pitat svoju rodicu s kojom je provela puste litnje sate igrajući na piljke dok bi stariji "ubili oko" posli obida.
Sićan se da san i ja jedanput probala s prijateljicom igrat na te piljke, ali nam je bilo prekomplicirano pa smo se ostavili ćorava posla i vratili se našim igrama "škatule-batule", "papagalo, ke ura že?", "crna kraljica 1,2,3"
|
FOTO NATJEČAJ
